zagrebačka trilogija
Blog
ponedjeljak, lipanj 30, 2008
Za potrebe uspavljivanja mojeg anđela, izmislio sam zemlju Bambaludiju. U toj je zemlji, sve moguće, i sve je naopačke. Tamo žive i Petar Pan, i gusari, dinosauri i vikinzi. Već prema potrebi. Ponekad pomislim da sam pretjerao s maštom, pa da je Bambaludija zaživjela i u stvarnosti.
Popustio sam marketinškom pritisku i potrošio 1000 Kuna za ENC. Kako u prosjeku radim 60-ak tisuća kilometara godišnje, većinom autoputem, pomislih, zgodan je to princip. Kroz naplate prolaziš bez zaustavljanja, posebnom trakom, i još dobiješ 10% popusta što i nije neka senzacionalna brojka, ali na uloženih 1000 Kuna, dobijem jedan gratis put u Novalju i nazad. (Zgb-Žuta Lokva = 53 Kn). Nije loše. Ali kao i u Bambaludiji, gdje je jedan od istaknutih dužnosnika Antuntun (<- tko ne zna o kome se radi evo mu link na tu famoznu pjesmicu Grigora Viteza), kod nas je sve naopačke. Stigavši na naplate u Lučkom, a kako je bilo već 00.30 h, jedina traka u kojoj je kolona dugačka 500 m je, pogađate, ona rezervirana za ENC. Osim što, očigledno, nisam jedini koji je popustio marketinškom pritisku, dragi se naši čelnici HAC-a, nisu dosjetili da se broj izlaza za ENC treba proporcionalno povećati s brojem prodanih uređaja. Neka mi. Kad gledam reklame na TV.

Ipak, u našoj Bambaludiji, proteklih su dana bile na dnevnom redu vedrije teme. I bonaca. Kako i priliči, Lostways family, iskoristila je ponuđenu priliku, i zahvaljujući Danu Državnosti, isplovila na četri dana. Destinacije đite su određene prema željama najmlađeg, ali zato najvažnijeg člana posade. Dakle, Kapetan je odredio slijedeću rutu: Novalja - Olib - Premuda - Olib - Novalja. Nije baš nešto originalno, ili ne viđeno, ali je u svakom slučaju vrlo ugodno. Kako su to "stalna" odredišta moje male posade, tako smo u tim poratićima doma. Dočekaju nas prijatelji, kojima se veselimo najmanje koliko i oni nama. I evo nekoliko ilustracija naše male plovidbe....



Isplovili smo u srijedu, našom golemom jahtom. Roman Abramović je dvojio neko vrijeme, ali usprkos ponuđenim milijunima, emocije su prevladale. Nema prodaje!

Na Olibu, jednom od  brojnih bisera Jadrana, počinju sve naše plovidbe. Kako nam od Novalje do porata, treba koja minuta više od jednog sata plovidbe, tako to mjesto često posjećujemo i jednodnevnim izletima. 


U kafiću "Grobak", koji se nalazi nad samim mandračem, vlasnik i prijatelj, uvijek nas opskrbi ledom i hladnom pivom, što možda nije i važno za ostatak posade, ali za pisca ovih redaka je neprocijenjivo. Led za ribe, pivo za kormilara. Kako motor ne radi bez benzina, tako kormilar ne funkcionira bez hladne pive. Kako Olib zahvaljujući svemu tome, doživljamo kao doma, tako rijetko potegnem fotoaparat, jednako kao što nikad nisam slikao kuću u Novalji ili ovu preružnu zgradurinu u Utrinama u kojoj sada ovo pišem. Pa sam tu nepravdu malo ispravio ovaj put.


Ispred samog mandrača, gdje rijetki stanovnici vežu svoje kaiće, nalazi se famozan park skulptura od crnike. Posveta je to i zahvala, tom drvetu, kojem Olibljani duguju mnogo. Vrijedni su kipari tako napravili simpatične oblike, i učinili taj mali porat neobičnim i drugačijim.



Ovdje se je na kopno nasukalo jato plavica od crnike. 



Ovakvih je kadrova u Olibu puno, kao tužna slika odumiranja života na otocima, ali kao radosna atrakcija nadobudnom fotografu...



Čuveni motiv Oliba, i dio njegova grba, kula je Grobak.  Sramota je da ne znam nikakvu priču o njoj, ali obećajem da ću to vrlo uskoro ispraviti. Pa do tada samo pogled na nju.

 

Klikom na fotku, može se vidjeti zumirana verzija.


Evo i mala priča o povijesti tog bisera, uklesana u spomenik.

Eto. Valjda sam malo ispravio nepravdu. Kako spomenuh na početku, posjetili smo i po već ko-zna-koji-put, i najudaljeniji otok u sklopu zadarskog arhipelaga. Premudu. Mjesto nakon kojeg, plovidbom do Italije kopna više nema. Lučicu Krijal, slikao sam nebrojeno puta, i malo je ostalo motiva. Tek možda poneki.

 
Tako sam slikao Krijal, s vanjske strane grebena. Ovdje  je dubina mora nekih 70 metara, samo dvadesetak metara udaljenosti od grebena, što se nazire ispred Krijala. Kakva je to pozicija za panulaše, ribičima nije potrebno objašnjavati, a ove druge ne planiram time daviti.

 
Ovaj je kameno morski motiv,  vanjska strana grebena, obrađena tisućljetnim utjecajem mora, podivljalog od južnih i zapadnih vjetrova. Zahvaljujući žrtvi kamena, lučica je Krijal, stoljetni zaklon mnogima što brode (kako kaže Đole u svojoj legendarnoj konstataciji - Život je more).

I na kraju, nismo samo plovili. Malo smo i ribarili. Papali smo uglavno škarpine, kojih je bilo više nego dosta na parangalima. Te fotke nema, pa ako mi i ne vjerujete, moje nepce dobro pamti tu ugodu. Način pripremanja je vrlo kompliciran. Uliti vodu u lonac. Zagrijati je do vrenja. Ubaciti potom u lonac, jednu ili više škarpina , koje su prethodno očišćene. Prilikom čišćenja je potrebno dobro paziti, jer je ubod na leđnu peraju te veličanstveno ružne ribe, makar i mrtve, prilično bolan. Kad je škarpina u vodi, izvaditi je za 7 - 10 minuta. Staviti je na tanjur. Preliti s malo vode od kuhanja. Preliti s maslinovim uljem. Jesti. 

Za ovu ribu koju sam ipak slikao, recepata je više, a ja neću preporučiti niti jedan. Tek ću spomenuti carpacio. Pa vi mislite...


Jedan od ovo dvoje ima 92, a drugi 3 kile. Pa ti misli :)
(dentex dentex iliti zubatac obični - ne bogznakaj, ali malo veći)



Nakon svega, preostao nam je još samo povratak u, građevinskom lobiju zahvaljujuć, nagrđenu monstruoznu Novalju koja se nazire u daljini....
 
Na kraju, još samo posveta mojem malom anđelu, koji je ostao s dedom na moru. Mama i tata će nekoliko dana uživati u blagodatima samoće, lunjati po gradu, jesti vani, raditi proste stvari malo glasnije no inače, ljenčariti popodne.... i za nekoliko tjedana, sve to više neće imati nikakvog značenja pred jednim osjećajem. Osjećajem manjka. Nedostajanja. Ljubavi. I sve nekako nema puno smisla, kad nema igračaka po podu. Ali malenom je ipak, uprkost žaljenju za mamicom i tatom, puno ljepše na plaži nego u zakuhanom Zagrebu. A uostalom, kako i sam kaže tješeći se, mama i tata dolaze opet za četiri i pol dana. I tako cijelo ljeto. 

Vraćam se dakle u Bambaludiju, svakodnevnim zadacima, čudeći se pritom toj sveudilj začaratoj zemlji.

I iako znam da me ne čuješ, volim te sine.


lostways @ 12:07 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare