zagrebačka trilogija
Blog
ponedjeljak, ožujak 17, 2008

Prije nego li nastavim, još malo pojašnjenje. Iz komentara na prošli post, vidljiv je stanoviti animozitet prema SAD, odnosno, rekao bih, prema američkoj politici, i načinu života. I ja uvelike dijelim taj stav, međutim, intencija mi je u ovom postu više pisati o doživljaju sex'n'drogs'n'rock'n'roll (sex više kao mamac i iz trećeg lica ) aspektu tog grada, koji se uostalom i uvelike razlikuje od ostatka te globalne sile, nego o Americi, njihovom shvaćanju i načinu života. Radi se o jednom prijateljskom, otvorenom, liberalnom gradu koji eventualne sličnosti ima jedino sa Friscom (u kojem nažalost nisam bio, nego mogu spekulirati samo iz tuđih iskustava) i pokojnim New Orleansom. Vrlo je različit već od New York State, što ću kasnije i ilustrirati, a kamo li od vukojebina u centralnom dijelu, glamuroznih L.A. ili Las Vegasa, Miamia, industrijskih Detroita, Seattlea i sl. Neporeciva je činjenica, da ono što se (u kulturnom, glazbenom ili scenskom smislu) nije dogodilo tamo, nije nigdje. Kao primjer... globalni respekt, muzičar  će realizirati tek po uspjelom nastupu u NYC (upareno s nastupom u Londonu). Do tada je nada, potencijal, ali ne i globalna zvijezda. Možda danas nije tako, ali u prošlosti svakako (vidi pod Beatles, Stones, Sex Pistols....)

Opet ja razvukao uvod. Dakle po slijetanju na JFK, prošli smo i carinske formalnosti, začuđujuće lako i bez komplikacija. Ponavljam, radi se o vremenu prije 9/11. Po izlasku iz zgrade, usukao sam dvije, tri cigarete na eks. Joe nas je ukrcao i krenuli smo u New Jersey.  U međuvremenu je pao mrak, i oko nas je posvuda sjajilo predimenzionirano blještavilo. Prvi je moj dojam po dolasku u SAD, sve je predimenzionirano. Ulice, automobili, građevine. Promet jednako tako. Kako mi je, već spomenuh, intencija pisati o gradu, tako ću preskočiti osobne impresije, i brojne detalje vezane uz vremensku razliku i posljedice opijanja alkoholom i sredstvima za spavanje, jer radi se o postu, a ne o romanu (ma kako želio, to nisam sposoban napisati) . Dakle, kako je Joe zaposlen, tako je dnevna organizacija odlaska u City, pala na nas same. Ujutro bi uzeli vlak, kojim bi se ugodno, u nekih 20-ak minuta (za 16 $ po glavi ili oboje ne pamtim više) transferirali do Hobokena. To je grad na obali Hudsona, gdje je velika željeznička stanica i početna postaja Path-a. Path je sustav podzemne željeznice, nezavisan od NY Subway, koji spaja New Jersey s New Yorkom.  Jedan krak iz Newarka, jedan iz Hobokena. Od tamo, prostire se veličanstven pogled na njujoršku zapadnu obalu Hudsona. Path ima stanice  ispod WTC-a (te više nema), Christopher street, 9th, 15th, 23th i 33th street. Na nekim od postaja (sorry prošlo je 8 godina, pa više ne pamtim), moguće je presjesti i na NY Subway uz doplatu. Mi bismo u pravilu izlazili na Christopher street. 


 

 


Mrs. Lostwyas u Christopher street.

Odmah po izlasku mali šok. Ta je ulica u NY poznata kao centar gay četvrti. Nalazi se u srcu Greenwich Villagea, i prepuna je gay barova, gay trgovina, i svega ostalog gay. Pred samim ulazo u Path, nalazi se štajga (ne znam drugu riječ, ali za onog tko eventualno ne zna radi se o mjestu gdje se okupljaju prostitutke). Naravno gay štajga. Da bi, dakle, izašao iz podzemne, moraš se provući kroz gužvu, pretežito tamnoputih dječaka koji nimalo diskretno nude svoje usluge. Čak ni to što me draga držala pod rukom, nije spriječilo ponekog da me zazove. Ništa agresivno, ali selji iz Hrvatske, to much. Istini za volju, moram reći, da sam se slijedeći put navikao, pa umalo nisam ni primjećivao taj fenomen (ako se to fenomenom može nazvati). Tu bi počela naša dnevna lutanja. Obišli smo, uzduž i poprijeko, cijeli Village, SOHO (South of Houston st.), East Village, TriBeCa (Triangle Below Canal st.), Chelsea, Chinatown, Little Italy i Lower East Side. 


 

 


Nije zabuna, pa recimo fotka iz Hong Konga, to je njujurški Chinatown


Little Italy


Lostways na Mulberry street mall

 

To su kvartovi, u donjem dijelu Manhattana, uglavnom u dijelu ispod 1st street (ili najviše do 10, 11 ulice), gdje se poluotok sužava. Tu se nalazi velika većina relevantnih barova, klubova, opaljenih trgovina i ostalih znamenitosti (čak i nešto muzeja, MoMa primjerice) koje doživljavam kao New York. 


 

 
Pogled s vrha Empire State Building prema jugu. U pozadini, pokojni "Twin's"


Mrs Lostways na Times Square, na samu staru godinu 1999. S desne strane vidi se komadić stage-a za predstojeću millenijsku feštu.



 

Laž bi bila da se nismo popeli na Empire State Buliding, ili prošetali 5th avenue, Central Parkom, poslikali se na Times Sqaure, ali to i nije ostavilo neki poseban dojam na mene. 


 
Ispred kazališta koje smo posjetili za nekoliko dana....


 Činjenica je isto tako da su baš ta mjesta magnet za turiste pa ih je logičkim slijedom tamo i najviše. U visini Times Square, je i 45. ulica čuven po Broadway-skim  teatrima, gdje smo odgledali Les Miserables (Jadnici) , što me jedino impresioniralo u tom dijelu grada. Još samo jedan detalj za lakše snalaženje po Manhattanu, pojednostavljeno, avenije su orijentirane sjever-jug i nose brojevne oznake od 1 do 12 (s iznimkama u krajnjem južnom i sjevernom dijelu gdje nose i osobna imena ili slovne oznake), a ulice od 1 do neznam koliko (125. je već u Harlemu) s iznimkom u južnom dijelu gdje imaju imena (kao na primjer spomenuta gay, ili čuvena financijska Wall, ili Bleecker glavna u Villageu, etc, etc.) Koga baš zanima, evo plan.


 
Cure u Central Parku, pred The Resorvar (gledali maratonca s D.Hoffmanom?)

 
Kako rekoh, dani su tekli u beskrajnim istraživanjima tog južnijeg dijela grada, a noć, kada bi Joe došao s posla, i pokupio nas na dogovorenom mjestu....majko moja. 

Izbjegavam pisati kronološki, kako bi se othrvao zamci, u koju ako upadnem, ovaj tekst neće  biti gotov mjesecima. Spomenuo sam da smo U NY bili dva puta, pa ću ovakavu odluku iskoristiti, kako bih ispremješao meni najzanimljivije dogodovštine ili mjesta. 

Po noći, program se kretao otprilike tako, da bi prvo zasjeli u neki lounge, nažderali se pive, pa krenuli u neki od brojnih klubova. Najviše dojma, na mene su ostavili Faz, sad već pokojni Wet Land, Bactoon u Meat District, Small's u 10th st. i naravno, legendarni CBGB & omfug na Bowery-ju. Sa ludim vodičem, doživio sam i iskustvo trgovine dopom na cesti, točnije na Washington Sq. koji je po tome i poznat. Duvanje je u NY nešto sasvim normalno, i nisam imao osječaj nešto opasno, ili čak kažnjivo. Primjerice, u pauzi predstave Love Janis, izađem na ulicu zapaliti cigaretu, a pored mene, par bliže šezdesetim nego pedestim, mirno, pred ulazom u teatar (usred Greenwich Villagea), puše joint. Kad već spomenuh predstavu, par riječi i o njoj. Radi se o djelu napravljenom po knjizi sestre Janis Joplin, temeljenoj na pismismima koja je ova redovito slala svojoj seki, odnosno na svojevrsnoj biografiji te pokojne zvijezde rock'n'rolla.  Koncept je takav, da jedno pismo prvo pročita nevjerojatno autentično (audio i vizualno), jedna glumica, a potom fantastičan band sa još fantastičnijom pjevačicom izvede jednu od svtari iz bogatog repertoara, ali vezanu za to životno razdoblje. Zanimljivo je spomenuti i da je Janis okončala karijeru u 27. godini, kao i Jim Morrison, Kurt Kobaine, Brian jones i Jimi Hendrix. Razna scenska dijela, drugačiji mjuzikli, razni performansi kao npr. Blue Man Group o kojem sam nedavno pisao na sad neću, ili De La Guarda (pogledati klip! op.a.) spadaju u tzv. Off Brodway produkciju i meni su vrlo zanimljiva, čak i zanimljivija od klasične ponude na Broadwayu. Na primjer, De La Guarda, fantastičan je primjer. Uđeš mračnim hodnikom u prostoriju bez sjedala, kvadratnog tlocrta. Ljudi ulaze dok se prostor, potpuno potpuno obućen u crne zavjese sasvim ne popuni. Kad je nervoza gledatelja koji stoje kao sadine već uočljiva, odozgo se pale fluoroscentna svijetla i uz neki divlji ritam se po bijelom platnu počnu preljevati nekakve kuglice, papirići....Najednom, iznad preleti ljudska sjena. Preleti. Da. U slijedećem trenu, platno se probija, kroz njega prolazi čovjek na užetu (kao za bungee jumping), zgrabi jednog od nasumce odabranih iz publike i zajedno s njim nestane iznad platna. Zooom, još jedan, drugi treći. Platno se probija potpuno, i ne uz odlične ritmove počinje potpuno interaktivni show akrobacija i glazbe. Vrlo dojmljivo. Ako si pritom i napušen, euforično.

Spomenuo sam nedozvoljene aktivnosti vezane za lake droge, već dvaput, pa da i o tome nešto ispričam. Washington square. 


 



 

Trg u neposrednoj blizini NYU (Sveušilište), viđan često u filmovima, ima na sebi nakakav slavoluk pobjede, kao antička šaka u oko okolnim građevinama. Danju krcat djecom, đacima studentima i svakolikim šetačima. Poznat i po trgovini drogom. Njujorška policija, oko cijelog trga je postavila kamione, fiksno, koji cijeli dan snimaju situaciju na trgu. Uspkos trudu NYPD, trgovina na trgu funkcionira umalo nesmetano. Kako? Na rubovima trga, postavljeni su kameni stolovi, s već ucrtanim šahovskim tablama, za kojima cijele božje dane šah igraju...ni više ni manje nego, Rastafarijanci. U sred bijelog dana, između djece na romobilima, joggera, penzića u šetnji, priđeš, šatro zainteresiran za partiju šaha. Ono cool. Moj Joe, izgleda stvarno zaintresiran, dok se meni znoje dlanovi od straha i nervoze. Prilazi nam jedan Rasta man. 
-What's up? - on će uz smiješak. 
Meni znoj s dlanova poplavio džepove, Joe se smješka i veli:
-Twenty box.
Rasta posegne rukom u džep, kao i Joe. Joe pokaže sadržaj svoje šake, a Rastaman svoje. Joe baci, na moj užas, dvije novčanice na pod, kad gle vraga, Bob Marley učini to isto s vrećicom punom trave. Svaki pokupi ono što je ovaj drugi bacio. Ja bih se najradije dao u trk, ali Joe još malo gleda šah. Bob se vratio na svoje mjesto kibiciranja, a mi kao da ne postojimo više. Nakon pet minuta, odlazimo, s ganđom u đepu. Puši se nasred ceste, bez straha. I bez preseravanja doduše. Nabavka po noći, na istom mjestu, izgleda nešto strašnije. Sad nisu u pitanju Rastafarijanci, već najcrniji crnci. I da, po noći osim grupica mladih crnaca na trgu nema žive duše. Trgovina funkcionira po istom principu bacanja na pod. Za razliku od dnevnog, ovo je zaista puno nervoznije, na rubu svađe (apsolutno ništa ne razumijem iako se vrlo dobro služim engleskim) i strah kojeg sam se naužio mi je bio dovoljan za čak i dobrovoljno apstiniranje od lakih droga  u budućnosti. 


 


Križanje 7th av. i 10th st. Ona mala vrata (lijevo) s nekakvom ceduljom na njima je ulaz u Small's


Small's. Jazz club. Nisam baš ljubitelj jazza. Joe nas je uspio nagovoriti na posjet. Teško. U četiri ujutro. Tamo se svira tzv. New Orleans Jazz, što će reći, iskonski, klasični jazz. To još kako-tako, inače jazz nikako. Nisam požalio. O površini kluba, govori samo ime. Tamo se uglavnom, okupljaju glazbenici. Kako je tada, postojalo pravilo da nakon 4 ujutro nema točenja alkohola, tako su u klubu doskočili tome problemu na način da je šank zatvoren. Ali....Pri ulazu, onom gorili (doslovno, ne vidjeh nikad većeg čovjeka) kojem plaćaš ulaz i koji te propušta unutra ili ne, naručiš pive i daš mu lovu (uz proviziju, naravno). On nekim stražnjim ulazom ode u dućan koji je zidom naslonjen na klub, i kroz isto tako zadnji ulaz donese ti pive unutra, ali pod uvjetom da ih piješ, onako iz škarnicla. Atmosfera je nevjerojatna. Dok tri-četiri glabenika, na isključivo akustičnim instrumentima muziciraju jam, iz publike, za stolovima, svako toliko se neko digne pa izimprovizira vlastitu solo dionicu na instrumentu koji već nosi sa sobom. Fantastično...

...kraj u slijedećem postu....


 


Ispred bara u kojem ćemo dočekati novi milenij

 

(teme: svođenje računa, nekad i danas, New Year's (Millenium) Eve u Kenny's Kastaway, punk ružiona u CBGB, financijski šok u Modell's caffeu pored Chelsea Hotela, Shemales u Meat District.....)


lostways @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare