zagrebačka trilogija
Blog
petak, ožujak 14, 2008


NYC sa 36 km visine
 
New York City. Boravio sam u toj metropoli, jednom od centara svijeta (ako ne i jedinom) dva puta po dvadesetak dana. Pokušati ću malo dočarati naše dogodovštine i ispreplesti ih sa, svima poznatim lokacijama. Moguće je da ovaj tekst bude podugačak, pa ću ga (ako i bude tako) podijeliti u više dijelova iz obzira prema potencijalnim čitateljima). Isto tako, radi se o 40-ak najuzbudljivijih dana u mojem, ionako ne baš dosadnom životu, pa ću iako s odmakom od sedam, osam godina, pokušati podijeliti svoje dojmove, toga nezaboravnog iskustva s vama. Ovo nije baš klasični putopis. Kako bih u tome uspio, prvo ću malo opisati uvjete i okolnosti našeg odlaska tamo.

Moja je draga, živjela tamo i išla u školu jednu godinu, školsku 1987/88. U to vrijeme smo se samo poznavali. Kako je porijeklom s Paga, tako dobre tri četvrtine njezine rodbine živi u Americi. Rekao bih, vrlo karakteristično za otoke. Nakon vjenčanja, u jesen poslijednje godine proteklog milenija (iako postoje matematičke dvojbe da li je to bila 1999. ili 2000. ja ću se prikloniti onima koji za tu, smatraju ovu prvu), odlučili smo zatražiti US vizu i „progrmiti“ po tom čuvenom velegradu, prije nego li se primimo posla vezanog za povećanje brojnog stanja naše male, nove obitelji.
Javili smo njenom bratiću, rođenom New Yorkeru, (takvi za sebe kažu: born in New York, New York) odraslom u Queensu, relativno daleko od utjecaja hrvatske iseljeničke zajednice, da planiramo dolazak k njemu. Točnije, pozvali smo se. Njegov je otac oženio Amerikanku, koja baš nije bila oduševljena raznim zavičajnim događanjima, kao ni društvom kršnih, konzervativnih momaka u pratnji plahih i poslušnih žena kao i mnogobrojnih potomaka, tako da je ovaj odgojen kao pravi amerikanac. Hrvatski je koliko-toliko naučio tek za boravka moje drage u NYC, pa ni danas baš njime ne barata Bog zna kako.
Joe (Joseph), moj vršnjak, sada živi u Ramsey, New Jersey, što je tridesetak kilometara zračne linije od Manhattana.

Ramsey, NJ - Manhattan ca 30 km zračne linije 
sa ca 65 km visine

Tamo ima vlastiti stan, doktor je  sociologije (iako to baš i nije takvo zanimanje kakvim ga tu doživljavamo) zaposlen kao defektolog u lokalnoj high school, i uz to, kao i većina mladih obrazovanih amerikanaca ima dodatni posao. 

stan u Ramsey,NJ

Radi u službi hitne psihološke pomoći gdje zarađuje extra money za izlaske i provode. Nema curu, i „sjeban je u glavu“ isto kao i većina mladih amerikanaca. Hobby mu je gitara i ružiona po njujorškim klubovima. Sklon je alkoholu, lakim i ne baš tako lakim drogama, te beskrajnim lamentacijama o baš bilo kojoj temi. Pogotovo ako je tema društvenog karaktera (ne upušta se baš, u rasprave o nuklearnoj tehnologiji). Toliko o našem „domaćinu“ i „vodiču“.
Tajming za prvi dolazak, odabrali smo tako, kako bi doživjeli atmosferu Božića i Nove godine u tom gradu, što se poklopilo i sa dočekom Novog milenija, usprkos globalnoj paranoji od famoznog Y2K (sjeća li se tko više uopće toga?). 


Lostways ispred božićne jelke 
na prilazu Rockafeller building u 5th avenue


Stigli smo, tako, na JFK (John F. Kennedy Airport) u kasno popodne, u sumrak dana. Moja osnovna impresija putovanja je horror. Što se bojim letenja, što put traje 9 sati čistog leta preko Atlantika, što smo na presjedanje u Budimpešti čekali šest, da šest sati. Prije puta, krknuo sam „pol šake“ Apaurina i za svaki slučaj, jedan Cerson (taj uspava i konja), nekoliko pelinkovaca u birtiji na još uspavanom zagrebačkoj bijedi od aerodroma. U džepu sam nosio pljosku punu cognac-a (tada je to još bilo moguće). Već na letu do Budimpešte, krknuo sam pivce, usprkos upitnom pogledu stjuardese koja je ljubazno dijelila kavu i čaj. Na budipeštanskom terminalu, krknuo sam i nekoliko jegera, pročitao svu ponešenu iz Zagreba, štampu, ali od sna ni S. Let preko Atlantika, okorjelom pušaču, koji se pritom i boji letenja ne može se bolje opisati niti jednom riječi od horror. Strava. Olakšavajuća okolnost je bila kompanija Malev, u kojoj je kao ni u jednoj drugoj prema mojem iskustvu, postojao krasan običaj da u prosjeku svakih pola sata stjuardesa prođe uzduž cijelog aviona i ljubazno ponudi piće. Tako bih, kad je išla sprijeda prema repu, tražio i dobio pivce, a u suprotnom cognac. I tako je to trajalo do iznad Grenlanda, kad je naglo oglušila i više se nije obazirale na moje diskretne pozive Miss, Miss (što je više zvučalo kao „mnjiš, mnjiš“ obzirom na sve veću koncentraciju alkohola pomiješanog s apaurinima). U vezi Grenlanda još i pamtim nevjerojatan pogled s 10800 m visine. Prvi puta nakon uzlijetanja, oblaci su se prorijedili i kroz otvore nam priuštili veličanstveni poglet na zaleđene obale. Fantastična slika je uspijela pobijediti čak i moj strah.

nastavak u slijedećim postovima....

*kaj mi je to trebalo, pomislih u jednom trenu...tol'ki posao?!?!  
** klikom na sliku, trebala bi se otvoriti u originalnoj veličini.
***fotke nemam u digitalnom obliku, pa svaku moram skenirati. toliko o obujmu posla.
****fotke su rađene onim jednokratnim Kodac-ovim aparatima. kvaliteta fotki je takva kakva je.

lostways @ 11:01 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare