zagrebačka trilogija
Blog
četvrtak, svibanj 31, 2007

Nažalost, more nam nije dozvolilo više, a kad je već tako, treba se zadovoljiti i malim.

U četvrtak, prvo smo malo poredili unutrašnjost kaića, pripremili ga za višednevni boravak i snosili gomilu opreme, od prošle sezone pohranjenu u šupi. Konopi, sidra, parangali, alat, kavicali.... Jedva je sve stalo u prtljažnik mojeg C5. Rezultat – sve osim parangala stalo je u gavone i ništa nije u kokpitu ili kabini. Super! Tada smo uočili ne mali problem. Na ugrađenom spremniku goriva, na prirubnici sonde propušta. Užas, u 80 litarski rezervoar ne stane više od 40 litara, jer preko toga (zbog nagiba broda) curi benzin. Halo majstore! – reklamacija, tražim žurni popravak. Dogovor pada - predvečer.

Da ne gubimo vrijeme, naješkali smo parangal (mali paradoks, srdelu lakše nabavim u Zagrebu i to po 16 Kn nego u Novalji) srdelom i spustili ga na sjevernu puntu novaljskog braka. Vratili se se na popravak u porat, gdje majstor NIJE uspio popraviti nedostatak, pa sa polovično riješenim problemom (sad ne curi, ali i ne brtvi), hitamo nazad po palingar (kako kažu novaljci).  Pri samom kraju, dva gruga, svaki ca po kilu i po, biće brudeta...

Petak, dok očekujemo ostatak posade (moje anđele) uređujemo kabinu i evo rezultata. Malo ali slatko.


Popodne, odlučujemo poći na Skrdu (Škrdu), na južnu puntu, tamo ribari iz Šimuna i Mandra, ljeti povlače luder, pa da iskoristimo priliku dok još nisu. Spuštamo u more 80-ak udica, naješkanih srdelom i muzgavcima. 

Dok čekamo, pokušavamo izvaditi koju lignju, ali očigledno još je previše sunca. Tek kad smo polako kretali dizat, pristižu kaići iz Šimuna. Koliko vidimo (a vidimo jer smo na vrlo malom prostoru) ni oni ne vada ništa. Vrijeme savršeno, bonaca, ogledavamo se ne bismo li vidjeli kakvo jato plavica, ali ništa. Nema veze, idemo po parangale. Na prvom ništa – čovjek se nauči ne biti razočaran, dolje mora da je pustinja jer je na više od pola udica još uvjek ješka. Ajde, to je bar potvrda da je srdela OK, jer se lijepo drži na udici i nakon dva dana u soli. Pri kraju drugog parangala, nešto se čuje. Ubrzavamo malo vađenje, trudimo se držati napetu strunu....jedna udica, druga....ne čuje se. E ježiga, najgore ti je kad otpade nadomak kaiću. Ali....evo ga opet....još jedna prama, pa još, sad već jače...I evo je, podlanica od svojih malo preko pola kile, je na pajolima. Čovjek se veseli i malom. Tim više, jer to je novi parangal, složen baš za oradu i lovi. Super. Sezona je duga, i sigurno će nam donijeti dosta dobroga. Moj prijatelj, majstor od kužine, planira je ubaciti u brudet, iako sam ja, skloniji lešadi. Ali obzirom na veličinu, pobjeđuje njegov koncep. Brujet s oradom i grugom te ponekom dagnjom s jutrošnje ribarnice (iako su zapravo namijenjene za ješku sutra), dočekat će moje anđele kad umorni stignu s puta. Mmmmljac!


Subota, toliko iščkevan dan započeo je usrano... Relativno jako jugo, i mijenjamo odluku o Silbi, nego ćemo uz obalu do Luna, prespavat u Jakišnici ili Mulobedanju. Sigurnije je, ako i nešto (s vremenom) okrene naopako, možemo kaić ostavit' do slijedećeg vikenda na sigurnom, a mi doma – kopnom. A u ponedjeljak je i radit' pa ne možemo riskirati da ostanemo zarobljeni na Silbi. Jugo diže, i nakon kraćeg kupanja, pokušavamo naći neko mjesto za spustiti parangal. To baš i nije racionalno jer je čitava strana otoka izložena jakom jugu, ali nada umire poslijednja. Pristajemo u Jakišnici da odaberemo mjesto za noćenje, zadovoljni s pristanom na lukobranu, ručamo. Jugo i dalje diže, dovodi u pitanje uopće noćenje, ali ne odustajemo. Pokušati ćemo spustiti parangal u zavjetrini otočića ponad Tovarnela – Dolfina. Tamo, razočarenje, zavjetrina je do dubine nekih pet-šest metara, u dubljem je već opet raspuhano. Procjenjujemo da je more bliže 3 nego dva. 

Još jedan očajnički pokušaj, u zavjetrini punte Luna, otvara nam se predivan pogled na Rab, propuštamo katamaran i dolazimo do stijena.


To je vjerojatno famozno stanište za škarpine, ali možemo ih samo sanjat'. Naime, možda nekih desetak metara od ruba, dubina je već 40 metara. Stijena je skoro okomita.

 Šmrc, odustajemo od parangala i ribe i vraćamo se prema Jakišnici, more je već između 3 i 4. Kaić se drži fantastično i bez većih problema plovimo 8 – 9 milja s valom u pol prove. Vežemo opet na istom mjestu, pitamo u restoranu Sidro, je li OK da tu prenoćimo, naravno da nema problema. Ali obzirom na vrijeme, odnosno razvoj vremena, provjeravamo prognozu i mobitelom se savjetujemo s prijateljima ribarima. Jedinstveni savjet, dođite još danas doma, ako još možete, jer će sutra biti samo gore. Nekoliko minuta razmišljanja, cigareta i pivica – krećemo. Protiv svega se može boriti osim protiv majčice prirode. Tu je bitku posve izvjesno izgubiti, samo je pitanje koliko teške mogu biti posljedice. Našoj je odluci svakako pomogla i činjenica da je na brodu i petogodišnjak.


I tako, naša je prva đita novim kaićem neslavno završila, ali sretno, jer sutra je more pokazalo onu drugu, opasniju ćud. 


Nema veze, more volim te, vrati'ću se.

 

P.S. evo, toliko je posla da ovaj post pišem od ponedjeljka. Sorry posjetiteljima...

lostways @ 10:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare