zagrebačka trilogija
Blog
ponedjeljak, svibanj 26, 2008

Zgubljeni su konačno isplovili. Prošireni još jednim malim članom posade, kapetanovim bratićem promoviranim u prvog časnika, krenuli smo na prvu ovogodišnju đitu. Prognoza nam u četvrtak i nije bila sklona, ali kako već rekoh, sreća prati hrabre (bogibogme i pijance - što se odnosi na kormilara, ne i  na ostatak posade). Poslijepodne, jugo se stišalo, kišni oblaci povukli i mala avantura je počela. 

Ostavljamo, pretjeranom apartmanskom gradnjom nagrđenu Novalju, ali darom prirode uokvirenu morem, Velebitom i oblacima,  iza sebe...
 

...dok nas sa sjeverozapada promatra Lošinj


Posada je premorena isčekivanjem polaska, pa su ih zaostali valovi jutrošnjeg juga, ubrzo i uspavali. Plan je bio, doseći Silbu, tamo prenoćiti, pa nakon čekiranja prognoze odlučiti kamo dalje. 

Na Silbi, u predivnoj uvali (iako ovo smeće u pozadini i nije tako predivno) Sv. Ante, luđaci su se i okupali. Navman je pokazivao jedva 19oC, i kormilaru nije padalo na pamet ohladiti tjelesnu masu, dočim su se kapetan, prvi časnik i brodovlasnica brčkali u pjeskovitom pličaku spomenute uvale. 

Ujutro, isplovili smo za Križicu. Moju omiljenu ribolovnu poštu. Osim što me za tu hrid, kao i obližnje... 

Grebene, vežu dobre uspomene vezane za obilan ulov ribe, prizori negostoljubivih stijena koje izranjaju usred mora, svaki me put ispočetka, ostavljaju bez daha. I tamo počinje moja kontemplacija (misaonost koja nema potrebe za praktičnom realizacijom-B.Klaić). Potpuno opuštanje i zaborav svih stvarno-svijetnih zbivanja. Virtula nadrealnih kadrova, izmjenjuje se sa djelovanjima mora i valova, vjetra i kamena, krikovima nervoznih galebova (vjerojatno sjede na jajima pa su poprilično agresivni kad se kaić previše približi hridi) i beskonačnim uronima vrijednih kormorana . Neki od večernjih prizora zabilježeni su i kamerom. Kada bi se ovim sliakma mogao pridružiti zvuk, tek tada bi dojam bio kompletan. Naime, zvuka nema. Ali ne nema, kao što čitatelju nije upaljen radio ili koji drugi izvor zvuka. Apsolutna tišina, prekinuta jedino povremenim zapljuskivanjem vala, skokom koje preplašene plavice ili krikom galeba. Psssst, tiho, možda se i čuje.

SUNCE SE SPREMA ZA ZARON IZA PREMUDE


MORNARI U SUITON (kapetan i prvi časnik)


SUNCE NAPOLA ZARONILO NA SJEVERNOJ PUNTI PREMUDE


Prenoćili smo u slikovitom Istu, na kojem primjećujem aktivnost veću nego usred ljeta. Svi nešto rade. Neki barbe stružu kaiće, drugi pituraju, treći preslaguju mriže, neki pak, čiste vrtove, sade cvijeće, krće ogradice od korova. Furešta nema, osim nas, pa nas svi radosno u prolazu pozdravljaju. Nakon obilnog doručka, isplovljavamo put Križice kako bi podigli parangale što smo ih jučer potopili.

Nakon dizanja parangala, putem u Novalju, svratili smo na pivicu (u Grobik kod Milivoja) i kupanac, u našu ljetnu "bazu" Olib. Mjesto na kojem počinju sve naše ljetne đite. Šarmantno, mirno mjestašce, gdje nas više - manje svi (a mo'š mislit' kol'ko ih je) već poznaju. 

Ovaj puta smo vezali kaić k'o da smo oslobodili Olib. Posred đige. Što smo mogli jer od nautičara nije bilo ni N.

Kako svemu lijepome ubrzo dođe kraj, tako je i naše putovanje, nažalost, moralo završiti. Rekapitulacija. 

Osim ribe koju smo skuhali i "izili" putem, ovo smo donijeli doma. Taman za nedjeljnu lešadu, potpomognuto blitvom iz vlastitog vrta. Mljac. 

Mrvica je nestrpljivo promatrala situaciju, vjerojatno kalkulirajući kako bi se domogla večere. 

Usprkos upornom žicanju, morala se zadovoljiti iznutricama, a nije mi djelovala nezadovoljno.

Toliko za ovaj put. Do slijedeće đite, pozdravljaju vas vjerni pratitelj zgubljene familije doktor Galeb, i ...


autoportretirani reš pečeni Lostways :)


lostways @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare