zagrebačka trilogija
Blog
ponedjeljak, kolovoz 6, 2007
go, kao gotovo. Gotov je godišnji. Kao oka treptaj. Kao suza u kapetanovom oku, jučer pri rastanku.
Ponedjeljak. Stres. Auto nije gotov. Croatia osiguranje nije uspjela poslati zapisnik o procjeni u servis puna dva tjedna. Pa sam morao ja. U sred zapare, fiestom bez klime (...ali to već znate?!) na Trg. Pa faksom u servis. Ali to nije sve. Policija nije uspjela poslati zapisnik u Croatia osiguranje od 10.07. do danas. Pa sam malom privatnom istragom uspio doći do broja telefona PU Ogulin. Jer ovi debili u Heinzelovoj (di je btw. centar policije u Hrvata) ne znaju. Šupci. A da treba naći miša od 14 mm, jer nije platio 100 Kn usrane kazne našlo bi ga za pet minuta. A broj telefona postaje u Ogulinu ne znaju. Šupci. Sutra moram u Ogulin, Čazmu i Vrbovec (svejedno kojim redom) već spomenutom fiestom.
NIsam živčan. Ne.
Prestati ću se nervirati, jer si samo odmažem. Samo ću još jednom opsovat. (u sebi).
No, kako je bilo na godišnjem. Bad. Aha. Moš mislit.
Jedino, uspio sam pri polasku zaboraviti fotić (idiot - ne fotić nego ja). Pa sam ovih par bijednih fotki napravio telefonom. Ali dovoljno valjda za ilustraciju.
Dakle.
Isplovili smo u nedjelju. Vrijeme kao u raju (kad se Sv. Petru pokvarila ventialcija i klima). Temperatura mora na mojem "Navman"-u pokazivala je 28oC. Istina, to je 20-ak centimetara pod površinom ali kaj je puno, puno je. Krenuli smo prema Morovniku (otočić-hrid sa svjetioniku lociran nekako između Oliba i Ilovika). U blizini, u more smo spustili laku i tešku artiljeriju (parangale ili palingare po novaljski) naješkanu svježom srdelom. Nismo polagali velike nade obzirom na klimu. Ni ja nemam apetita po ovim vrućinama (dobro, dobro...imam, ali ne baš tolikog),  a kamo li ribe. Okupali smo se u bari (ups!) i vratili podignuti spušteno. Dragi Bog nas je ipak nagradio pa smo ubrali nekoliko fratrića, arbuna, i već standardno maški i ražica. Dovoljno da napunimo novu (igloo) ledenicu krcatu ledom. I da ne brinemo za večere slijedećih dva tri dana. Fotke nemam, ali vjerujete mi valjda. 
U Olibu smo pristali već na "našem" mjestu i brzo se otputili u "bazu" Grobik gdje nas je dočekao dragi prijatelj Milivoj.  Ovaj bi post bio predug, kada bi napisao sve pohvale koje zaslužuje. Pa samo pozdrav najboljem ugustitelju na ovom dijelu Jadrana. 
Nakon više od nekoliko ispijenih pivčina i mohitosa s mentom ubranom iz žardinjera koje ograđuju terasu, išli smo leć. Pospani, pijani, zadovoljni i sretni. Ujutro, kratke konzultacije, obavezna kavica, šaka neofena, i odluka. Premuda. Isplovili smo nešto prije sučevog zenita što i nije neka odluka kad se uzme količina ispijenog alkohola noćas, ali....rekao bi moj prijatelj idro... ploviti se mora. Kad već spominjem prijatelja, tako ovdje i jedna za njega. Opet nisam uspio. Za drugi tjedan planirali smo đitu Škarda-Ist-Molat pa nazad ali nas usralo vrime....Neka, ima dana.
Putem smo se okupali u fenomenalnoj uvali Sv. Ante na Silbi, fishfinder je pokazivao nevjerojatnih 30oC a ilustracija užitka ovdje:

Nakon poklopanog brudeta, krenuli smo put Premude. Odlučili smo krenuti sa sjeverne strane, s namjerom da iskušamo čuvene Premudske pošte. Osim što nas je, svojim valovima, umalo potopio Bartol Kašić, izvadili smo sa 100 udica jednu pirku. Slovom i brojem. Vratili smo je Posjedonu.
Zadržali se predugo, i već po našem starom, ali lošem običaju, po sada prilično jakom jugu, uplovili noću u porat Sv. Krijal. Ali kako sreća prati hrabre (i pijance izgleda), našli smo savršeno mjesto u mandraču među lokalnim barkama. Koja slika. Jugo bjesni i razbija more o vanjske strane grebena koji kao neki stražari, budno čuvaju ovaj sveti porat. Kuhanje na đigi pred kaićem, čaša vina i krevet. Previše je bilo danas. Dojmova. 
Ujutro. Ustajem prvi (kao i uvijek idiot ne može spavat, a jutros sam se jedva ustao). Koja slika....

Ne radi ništa. Nema nikog. Samo poneki ribar prebire mreže. U tišini. Bacam se u more. 
To jutarnje kupanje, dok još valjda i more spava, to je nešto što se ne može s ničim usporedit. Kad još pospano tijelo zagrli more......i ono njega. Budim posadu i krećemo u šetnju. Ili bolje rečeno planinarenje. Naime, u Sv. Krijalu, osim dve tri birtije, i predivne crikvice nema ničega. Premuda je na vrhu otoka. Pa umjesto riječi, nekoliko impresija.

(kapetan na pola puta do vrha...malo nezadovoljan zadatkom....)

(pogled na Sv.Krijal s puta prema Premudi...naziru se udari valova na grebene)

(brodovlasnica i kormilar pred školom za jednog đaka....naime, Premuda je dospijela na naslovnice nedavno jer je započeta nastava za samo jednog učenika...nadajmo se da će ih u budućnosti biti više....obratiti pozornost na NIKE znak u podnožju koša...duhovito....)

(kapo od kuhinje Jura u konobi Celestina....o njoj više riječi kasnije....glavni motiv fotke nisu trebale biti pive već kamin s pekama...naravno da nismo odoljeli izazovu i navečer omastili brk kozlićem pod pekom...)

(nazad u Krijal....vrlo je važno poštivati znak ograničenja brzine, jer policijske su kontrole česte, pogotovo na dijelu autoputa kod stare štale(namig).....


(isto tako motiv fotke nije trebao biti debeli kormilar već kaić na vezu...to je ona točkica, lijevo u pozadini s bokobranima i suncobranom na krmi kao karikaturom nekupljene tende...)

(crikvica Sv. Krijal s kopna...)

(i s mora.... s lijeve strane ruglo koje je izgradila neka američka pokondirena tikva....jeba ga dolari)

(kormilar pozira s jedinim spomena vrijednim ulovom, nesretno preminulim u lešadi...vrlo nepravedno podcijenjena riba...taj kantar....)

Kako je prongoza predviđala neverine pa jaku buru, tako smo odlučili ostati u sigurnoj luci još 24 sata. Tu smo dan proveli kupajući se u kristalnom moru na plažici podno crikvice (vidi Sv. Krijal s mora - ne vidi ruglo , na istoj fotki). Kako bi se okupali kompletno, tako smo odlučili obaviti i unutarnje pranje te za to odabrali ledenu Žuju. (kod fenomenalne Celestine). To smo učinili vrlo temeljito, tako da smo spiskali sav novac pripremljen za 5 dana. Naravno, na Premudi nema bankomata (srećom, rekao bih). Nema ni štampe (!).  Gazda Celestine ima klinca od 5 godina tako da je kapetan obezglavljen od sreće i igre, cijeli dan bio euforičan. Čak su i suze pale na rastanku.
Kako svemu lijepom dođe kraj, tako  i našem poludobrovljnom egzilu na ovom najudaljenijem otoku ovog akvatorija. Pa pozdrav Premudi....vraćamo se na Olib.

(grebeni....s lijeva na desno: zapadni, srednji i južni.....nad zapadnim je hrid na koju se prošlo ljeto nasukao neki pospani kapetan s brodom od 50 stopa....)

.... I tako, još malo kupanja i neuspješnog ribarenja (osim nekoliko arbuna) na Olibu i avanturi se bliži kraj...
Subota, brodovlasnica radi u agenciji...bolje nam je poć.....
Slijedeći smo vikend (već spomenuh) planirali đitu južnjije, ali nebo nam nije bilo sklono. Uspijeli smo malo ploviti oko Oliba, dotaknut Silbu i žurit nazad da nas ne potopi. 
Kao da nije dovoljno žrtava uzelo. To naše more....
lostways @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare