zagrebačka trilogija
Blog
ponedjeljak, lipanj 11, 2007

U srijedu navečer, stvari su bile spremne, većina njih već u autu, po pedeseti put rekli smo da nosimo samo „najnužnije“, ali prtljažnik puca po šavovima i bez garderobe, koja je istinabog, stala u jednu torbu (prvi put). Obzirom da je check in u 11h u Malom Lošinju, a trajekt iz Valbiske u 9.15 ili 10.30, krenut nam je najkasnije u 6, kako bi uhvatili ovaj prvi i isplovili prije podneva. Nisam mogao zaspati, što od uzbuđenja, što od užasne hunjavice koja me napala jutros. Vjerojatno je pripomoglo (hunjavici) i previše ispijenih piva u utorak navečer, no problem sam odlučio riješiti na meni svojstven način. Overdose sa C vitaminom, Clarinase (nije reklama, ali ti su pilsevi provjereno čarobni u borbi protiv hunjavice), Lupocet, Neofen i možda sam još nekaj izostavio. Ako mi želudac ne kolabira i ne završim na ispumpavanju od tableta, ujutro bi trebao biti barem toliko OK da doguram do Lošinja i ukracam se na brod. Poslije – lako ćemo.

Uspjeli smo krenuti u 6.30 i tih pola sata, djelomično sam uspio nadoknaditi paklenskom jurnjavom po autoputu, koji je na moje čuđenje bio krcat. Očekivao sam egzodus iz Zagreba u srijedu navečer, ali eto, ipak se dio njih evakuira i na sam dan praznika. U Valbisku smo stigli točno pola sata prije ukrcaja, tako da sam uspio još popiti kavu i amaro. Na recepciju marine, stigli smo točno u 11.00, usprkos građevincima koji su temeljito prekopali cestu od Osora do Malog Lošinja. Tamo nas je dočekalo neugodno iznenađenje, tražili su još 100 € za čišćenje i nekakve usrane takse, iako smo bili uvjereni da smo već sve platili. Provjerom ponude, ustanovili smo, nažalost da su oni u pravu pa istovarili još i tu jednu zelenu novčanicu.

Jedrilica je skoro nova, na brojilu radnih sati motora piše 42 radna sata. Taman  su napravili 1. servis i sve bi trebalo biti savršeno. Osim što pada kiša i nema vjetra. Nema veze. Ukrcavamo onih pola tone opreme (od čega 48 piva naspram 2 litre soka od jabuke, oko kojih smo u sukobu sa ženskim dijelom posade još od jučer) i krećemo.

Nekako paralelno s Boca Falsa otvaramo i prvu pivicu, nazdravljamo sretnom početku i lagano, po bonaci klizimo prema van iz lošinjske luke.

Odluka je pala da krećemo prema Susku gdje ćemo i prenočiti. Tamošnje pošte su nam u prošlosti donijele puno veselja, pa odlučujemo tamo i popuniti zalihe ribom, jer osim pića i konzervi druge hrane i nemamo. Malo smo zabrinuti, jer parangale još nikad nismo spuštali s jedrilicom, ali lude i hrabre prati sreća, pa smo s 2 puta 25 udica izvadili pet krasnih molova (bacili smo malo preduboko, ali eto...) i jednog gruga od ca 2 kila. I eto nam brudeta za sutra. Nije teško zamisliti presmješnu scenu vađenja parangala s jedrilicom od 10,5 metara. Ali, uspjelo je i to. Sidrili smo u Boku, jer je u poratu, oko 20 sati kad smo optimistički htjeli vezati, bilo nagurano valjda 10 jedrilica. Zato nas je opet nagradilo pa smo na sidru (!) na raka izvadili hobotnicu od kile, kile i po, i malenog arbunića – porcijaša. Arbun će sutra u brudet, a za većeru hoba na gulaš (izum mojeg Jure) koja onako malo šarf, na kraju dana uz blago ljuljuškanje krijepi dušu i tijelo. Čaša plavca i nesvjestica. Prvi je dan završio onako kako smo mogli samo sanjat'. Pa smo i sanjali.



 
SUSAK SA SIDRA U BOKU.




 

MORE I JATO UŠATA POD JEDRILICOM U ZORU

Ujutro, dok su cure i kapetan spavali, Jura i ja smo veslali gumenjakom po kruh i na kavicu. Tu me dočekalo iznenađenje. Iz birtije me netko zaziva prezimenom. U Susku, u pol sedam ujutro. Upitnik. Naprežem oči, vidim lika koji me zove, ali iskreno nemam pojma ko je. Približavam se i čujem, odi u k... kaj si ćorav, to sam ja ... Jebate, frend iz osnovnjaka, nikakve veze taj s morem, a još manje sa Suskom nema, popizdio, ostavio sve, kupio ruševan kućerak, uredio ga pa sad tu živi. Završilo je naravno, tako da smo morali zaliti taj slučajan susret i već oko 9 sam bio poprilično veseo, kako se to i može biti nakon tri-četiri ispijena piva prije doručka. Prekinuo nas je (srećom) mobitel, zovu cure, da kaj smo ih tu ostavili k'o taoce u sred mora. Veslanje, nazad (jedva, jedvice) pa uplovljavanje u porat koji je srećom već ispražnjen od sinoćnje gužve. Uplovljavanje sam izveo primjerno, pivicama natašte usprkos. Mala šetnjica po UPTOWN (ma kako to smiješno zvučalo), za vrijeme koje su se mama i kapetan kupali u pješčaniku (po čemu je Susak i čuven). Ja sam se radije kupao odmah po ustajanju na sidru, čemu nema ravnog.


Plan je bio jedrenje, ali sve je izgledalo kao da od toga neće biti ništa. Isplovili smo, dakle iz Suska prema Unijama, polako, i na nekih pola milje od porata, uz vjetar možda 4-5 čvorova, uspio sam isforsirati Juru na dizanje jedara. Obavili smo to sjajno, samo je još falilo malo forze. I onda, kao da me dragi onaj koji nas čuva čuo, vjetar je stao dizati. Sve do 20-ak čvorova. Adrenalin je proradio, jedra se napunila, impression se nagnuo...i sa nekih 6 do najviše 7 čvorova brzine bordižavali smo valjda tri-četri sata do Unija. Osmijehe na našim licima, nisam slikao, ali vrlo ih je lako zamisliti.

Došli smo do Maračola, ali tamo je bila užasna gužva, više od pola bova popunjeno. To se nikako nije uklapalo s našim konceptom noćenja, pa smo jakom maestralu usprkos, riskirali i odlučili noćiti u Unijama. Tamo je jedina zaštita od maestrala 90-metarski mol, od kojeg je 40 metara rezervirano za vapor (dva puta dnevno) i katamaran, a kod pete plitko i rezervirano za lokalne kaiće. Ako nema mjesta, plovit ćemo natrag u Maraćol noću. Pa što?! Cure su malo gunđale zbog sigurnosti, ali ipak je prevladala želja za iskrcavanjem. I, kao i od početka đite, sreća nas je pratila. Na samom dnu mola, tik uz lokalne kaiće, a između bokom vezane ribarice, malo mjesta za privez krmom. U peljaru piše da dno baš i ne drži sidro (pjesak-šljunak), ali tu smo dosta zaštićeni i očekujemo pad maestrala. Tako kažu i ribari, a barba koji je prihvatio cime uvjerava nas u isto. Predivno. Komadić raja na zemlji (moru). Predivno, slikovito, agresivnom civilizacijom netaknuto selo, prigrlilo nas je objeručke. Kapetan se usput dohvatio komadića mesa, jer mu je mama u restoranu kupila bečki. Iskreno, riba je predivna, ali koje dijete ne voli više komadić pohanog od svježeg mola na lešo. Ma, i koliko je samo energije potrošio bezbrojnim ulascima iz kabine u kokpit i obratno, na provu s krme pa nazad, zaslužio je. Mi smo večerali savršen brudet, iz lonca mojeg Jure, još mi je taj divan okus mora u mislima.

Usput, drugim roditeljima, nikad, ali nikad ne ostavljate klinca doma u ovakvim prilikama. Vodite ga sa sobom, pričajte mu izmišljene ili stvarne priče koje otoci i more pričaju nama, a njihova će sreća biti veća nagrada od ono malo dodatnog napora koji njihova prisutnost na brodu zahtijeva. Dajte im lakše zadatke, (tipa donesi vodu ili pivu iz frižidera, digni ili spusti bokobrane, zaveži (jednostavnije) čvorove i sl. 


Ili prepustite kormilo :) Sreća je beskrajna. (mršti se od sunca)



Jutro na Unijama.


Uplovljava vapor.

 

 

UPLOVLJAVA VAPOR


 

UNIJE S LIJEVE STRANE MOLA


 

UNIJE-DESNA STRANA (ribanje i ribarsko prigovaranje)


Svi mještani izlaze na mol, i naizgled pusto selo odjednom postaje užurbano i živo. Vesela strka, valiže se vuku na mol, malobrojni putnici se pozdravljaju. Ozalj, djeluje kao da je doplovio iz 1957 (vjerojatno i puno prije), no posada i ovi na molu su kao obitelj. Dodaju jedni drugima razne predmete i stvari, dvoje mlađih isstovaruju neke keramičke pločice, na krmi mornar u pjeni propele pokušava nešto s udicom, i za dvadesetak minuta, mol je prazan. Kao da ništa i nije bilo. Tračak strke, i nazad u mir. Oni ribari od sinoć, isplovili su oko 5 uri, na njihovo mjesto vezali su drugi. Kažu, iz Palmižane su. Najednom, s pete mola, jedan po jedan dolaze ljudi, kupuju ribu, vidi se poznaju se. U trenu, mol postaje ribarnica, ribari svakog ko kupuje ribu, ponude bevandom. Neki prihvate, većina ne. Ipak, sedam ujutro je. Nonica se ljuti, ušate neče zagrist njenu udicu, presite su kaže. Uzima onda tri – četiri mala moliće od ribara, kaže platiće poslije. Oni joj daju. Moja posada spava i propušta ove scene, nema tog teatra u svijetu koji može ovakovu predstavu napravit. A sve pred mojim kokpitom....

 



 

KAPETAN I NJEGOV BROD NA UNIJAMA

Konačno ustaju, odlazimo u selo u potragu za kruhom. Nalazimo pekaru iz snova, i bez obzira što „nismo zapisani“ ljubazna gospođa nam prodaje dvije štruce. Nadam se samo da netko zbog toga nije ostao bez kruha danas. Kapetanu sladoled u dućanu, koji me izgledom neopisivo podsjeća na onaj u Molatu. Kratka šetnja i par fotki u ovom famoznom ambijentu i idemo dalje. 

Oploviti Unije sa sjevera pa dolje prema Iloviku. Kupanje u uvali Skopalj na E strani Unija, koja je prazna, samo naša, more bistro i predivno. Ne mogu izdržati, kupam se i vičem od sreće. Oko nogu nam plivaju ušate i salpe. Malo zloćesto, ali jednu vadim s malo starog kruha na tunji, i evo marende iz snova za Kapetana. Malo maslinovog ulja, malo se jela može usporediti s tim doživljajem. Iz mora u lonac. Nadao sam se komadiću, ali Kapetan i mama nisu ostavili ni za mačke.


Dižemo opet jedra i mučimo po umalo bonaci prema Srakanima.  Nakon pola sata mučenja, spuštamo jedra i nastavljamo polako s motorom. Ubrzo, s lijeva uočavamo jato dobrih prijatelja (dupina) kako se hrane; gasimo motor, pa opet dižemo glavno jedro kako ih ne bi uznemiravali, a i nadamo se da nam možda priđu. Prezauzeti su jatom plavice pa nas ne primjećuju i mi nastavljamo dalje. Pokušavam ih uhvatiti u fotku ali su prebrzi .

 




VELE SRAKANE, E strana – PRISTAN 


E tek je ovo mjesto slika. Ostalo u prošlosti koja je nažalost i uzela danak. Cimu nam prihvaća čovjek na molu, govori nekakvu mješavinu talijanskog i engleskog. Naravno, amerikanac. Doznajemo da je rođen tu, a žena mu na Susku. Moja draga je živjela u NY godinu dana, kod tete iz Novalje, Tamo upoznala neku Mariju sa Suska, pita za nju, žena nažalost umrla. Na kraju, ovi poznaju od moje drage tetu, znaju i Loredanu(?), ma i taj NY je selo. Čavrljamo, i upućuju nas u zadnju kuću po odličan sir. Sir nam ne treba, ali svejedno idemo u šetnju do tamo. Slike su predivne i govore više od riječi.



KAPETAN I KORMILAR NA V. SRAKANIMA (kapetan malo umoran)



 KAPETAN S MAMOM...


I KAPETAN S KORMILAROM (i Beck's-om)


Toliko za danas. Moram malo i raditi, sutra nastavak, Ilovik, kupanje u vali Artatori, check out i senzacionalna večera u „Nadi „ u Vrbniku.....

lostways @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare