zagrebačka trilogija
Blog
utorak, listopad 9, 2007
Vratija se Šime. Baterije napunjene. Bogatiji sam za jednu spoznaju. Bijeg, je medicinskim rječnikom, analgetik. Nikako antibiotik. Rješava trenutačnu bol, a ne liječi je. Prevedeno, svi problemi koje sam imao u srijedu, imam ih i danas. Istina je da su bili trenutačno zaboravljeni tamo negdje na Vratniku, kad prvi put, sa visine od ca 700 m iznad mora, predamnom osvane fantastična slika zalaza sunca nad Kvarnerom. Ali nisu nestali. Čekaju me i danas, da pronađem odgovarajuću dozu antibiotika. Kao i sa zdravljem, lakše je probleme rješavati kad ne boli. 
No da se vratim na temu iz naslova....
Četvrtak i petak, destinacija Križica.

Ploveći prema tamo, novo iskustvo. Plovidba na kompas. Od sumaglice, ne vidi se gotovo ništa. Vidljivost manja od milje. Malo jezivo, ali isto predivno. I krasan osjećaj kad konačno, kroz magleni filter, ugledaš obrise kopna. Istina, nisi baš potpuno siguran gdje si, ali to se uz pomoć navigacije ubrzo ustanovi. Iglicu smo ulovili prilično lako i krenuli u panulanje. Uzduž i poprijeko, ali od Njegovog veličanstva cara, ni traga ni glasa. Pobacali parangale, malo skosali i evo rezultata. 

Na povratku smo uletili u jato gofića koji su se hranili iglicama. Pohlepno su skakali na varalicu i nakon broja deset, smo odlučili stati. Mi nismo ribari, ne lovimo za novac, a više od 10 gofića težine između 700 g i kile, ne možemo pojesti. Pa smo ih ostavili moru, da ih nahrani. Usput, gofić od kile na gradelama je senzacionalnog okusa. Možda i srećom podcijenjen. I još ga ima u izobilju. Nadam se da pohlepnjaci ne čitaju ovaj blog. 
U subotu smo zbog nepovoljne prognoze ostali doma (čitaj novaljski akvatorij u radijusu nekoliko milja), u nedjelju nismo, zbog bure ni isplovili. Ostali smo na kopnu i poželjeli se malo posunčati u zavjetrini. Najljepše mjesto za to je svakako u Straškom. I sad sam se strašno raspizdio!
Naime, u 10. mjesecu je kamp kao oklopljena utvrda. Ne može se ući. Autom nikako. Pješice samo na glavni ulaz uz naplatu 15 kn/osoba. Ali to nije ono što me ljuti. Jebe mi se zapravo. Njihovo je pravo da ograde i naplate ulaz u kamp. Ali.....Boli mene patak za kamp. Ja hoću na MORE. I ovo što slijedi, je apsolutno skandalozno!

Ograda u moru. Koliko ja znam, od srednje granice plime i oseke, pa tri metra prema obali, javno je, POMORSKO DOBRO. I nitko nema pravo vlasništva nad tim pojasom. Pripada svima. I apsolutno je nezakonito na tuđem zemljištu (a da o podmorju i ne govorim) graditi ograde.  Kad ovo vidim, spopadne me simpatija prema terorizmu. Dignuo bi im dinamitom to u zrak bez imalo grižnje savjesti. Moram još reći, da je do prošle godine, ograda kampa sezala do te famozne (+/-) granice. 
Ovog proljeća, majstori iz SPAZA/SAMOBORKE koji su vlasnici kampa (ne obale, ne podmorja), su bahato odlučili uzurpirati NAŠ pomorski pojas. Kad ulovim malo više vremena, proučiti ću pravne propise (zbog upliva sumnjivih koncesija koje sam već spominjao), i uložiti sav svoj trud da se ta ograda sruši. Pod trud, ipak ne podrazumijevam akciju dinamitom. Nisam baš tip bombaša.... 
Ali podrazumijevam snagu medija i odaslati ću ovu fotku na sve moguće adrese, od novina, TV do ministarstva pomorstva....
Lopovi usrani...

U ponedjeljak, malo smo driftali (to je panula ali bez motora i olova, kad živu ješku staviš na udicu pa se pustiš niz kurenat. To smo i učinili na vrhu braka kroz velike plovove nervozne plave ribe) . Širuna na panuli nam zagrizla i ispljunula lica ili palamida (ili tko će znati koja velika riba). Zagrizla je točno između dvije udice. Žrtvu nisam fotografirao (na žalost) ali stravično izgleda ugriz s jasno vidljivim tragovima zubi po sred tijela. 

Toliko od ovog vikenda dragi moji. A sada, back to reality. Borba sa zaostacima u crtanju, uznaprijedovalim gradilištima, polupraznim žiro računom i ostalim radostima koje nam donosi svakodnevnica.......

UPDATE:Kao što sam i obećao, malo sam zguglao "pomorsko dobro" i prvi mach je odličan članak (ili izlaganje) pred HGK autorice Snježane Frković iz Državnog Odvjetništva RH.
Donosim ovdje, 
link na cijeli tekst.
Iz članka je vidljivo, da je NEMOGUĆE stjecanje vlasništva na tom pojasu koji uzgred, nije 3 nego 6 metara. Koncesije (vrlo sumnjive) se odnose na postojeće objekte kao na posebne uvjete. Ovdje je riječ o novom objektu koji pregrađuje MORE. Ako nekim slučajem to zakon i dozvoljava (proučiti ću i to...) onda ja serem na taj zakon i onoga tko ga je u Saboru izglasao. I još.... loši zakoni se mjenjaju. A računi plaćaju. Na izborima.

lostways @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare