zagrebačka trilogija
Blog
ponedjeljak, lipanj 23, 2008

Beč. Golem je uticaj ostavilo, na nas, sve ono što taj grad simbolizira. Nažalost, u mnogim segmentima ,ne bi falilo još malo više. Ishodišna točka, u europskoj povijesti moćne monarhije, možda je i najjača poveznica Hrvatske s Europom. 

Motiva za posjet tom gradu, ne manjka. Dodatni motiv, karte za famoznu, neprežaljenu utakmicu, tek su blie jezičak na vagi (uz nemjerljiv pritisak moje drage). Krenuli smo na put, s parom prijatelja, obuzeti općom euforijom. Naoružani kockicama, stigli smo u Beč nekoliko sati prije utakmice. 







Atmosfera je bila fantastična. Glavni gradski trg, Stefansplatz, doslovce je preplavljen hrvatskim navijačima. Pjesma, trube, osmijesi na licima, hektolitri pive.  





Susrećemo i druge skupine navijača, prvenstveno Turke. Ima tu i Nizozemaca, Njemaca, Španjolaca, Rusa. Agresivnosti ni traga, svatko druka za svoje, pivama se nazdravlja za pobjedu. Nečiju. Svatko svoju. 

 



 

Veselja posvuda, i niti tračka sumnje u pobjedu. Ovako je izgledalo prije tekme...




...ovako na tekmi,...

 



 

...a ovo su lica navijača nakon tekme. Grad izgleda atraktivno noću (radi se o ulici Graben), iako bi da je sreća htjela drugačije, slika bila obojena bojom upaljenih baklji.

 




 

Ovo U gore desno, na žalost nekih, označava ulaz u podzemnu željeznicu (U-bahn) koju u Zagrebu nije moguće sagraditi (?), a ne nešto drugo.

Kako bilo, sutra je novi dan. Izašli smo u grad, parkirali pod(?!) Katedralom Sv. Stjepana i krenuli u šetnju. Uzgred, znate li da zagrebačka, bečka i budimpeštanska(?) katedrala, osim posvećenosti istom svecu, dijele i istog arhitekta? Još jedan maleni komadić u europskom mozaiku našeg grada. 

 



 

Katedrala Sv. Stjepana na istoimenom trgu. Impresivno i dostojanstveno. Zavirili smo malo i u njenu unutrašnjost.

 




 

Fantastične orgulje. Skoro da čujem Bachovu Fugu u d-molu, kako ispunja grandozni, polumračni, akustični prostor ove  građevine. U kadar mi je upala i, umjetnim svjetlom, obasjana propovjedaonica.

 


(kliknuti na fotku za detalj)

 

Ulica Graben u dnevnom sjaju, obogaćena neprisustvom navijača.

 

 

 




Tek pokoji. (hmm, čini mi se da ove dvije i poznam od nekud.)  Beč je fantastično prihvatio tu multi-kulti situaciju. Europsko nogometno prvenstvo, samo je logičan nastavak tolerancije i miješanja rasa, nacija i kultura. To je vidljivo na svakom koraku. Kratka prispodoba. Po završetku tekme, rijeke navijača, po nekoj inerciji, slile su se nazad na glavni gradski trg. U blizini McDonalds, ispred kojeg na rizolima (rubnjacima) sjede navijači. Jedu ono smeće od hrane. Dolazi taksi, iz kojeg izlaze neki ljudi. Taksist mora okrenuti auto, kako bi se vratio otkud je i došao. To čini vrlo opreznmo, kako nebi ozlijedio nekog od sjeditelja. I sad onaj "bečki štih". Gasi duga svjetla, kako ove na podu, ne bi zasljepljivao. Okreće, pali svjetla i najmanjom mogućom brzinom odlazi. Zakaj mi se čini da bi prosječni zagrebački taksist upalio farove i uz psovke još malo zaturirao? 

 



 

Nastavljamo šetnju i u kutu Grabena, zatičemo miris (vizualni samo) mediterana. Beč je čuven i po svojim fijakerima. Miris koji prati tu atrakciju, pogotovo pri temperaturi od oko 30oC, nije baš spektakularan. 

 






Zato su se neki vozili, a neki ne. Preostao je, prije nego li popijemo pivicu, još i pogled na zgradu čuvene bečke opere. 
 



 

I za kraj, pogled sa terase na kojoj smo pod sjenom suncobrana potražili osvježenje pivkanom. Ne Ožujskim, i bez kockica. Gledamo s ulice Graben, prema Stefasplatzu. Ako vam se čini da je kadar bez veze, možda pravi motiv fotke saznate kad kliknete na nju

Umjesto zaključka. Beč je platio cijenu koju plaćaju sve europske metropole. Predivne, visoke barokne građevine, nagrđene su reklamama, prizemlja staklenim izlozima. Između dostojanstvenih starih zgrada, uvukle su se mramorno-stakleni monstrumi. Ipak, grad nije time izgubio svoj duh. Slastičarna Saher, Operahaus, Katedrala Sv. Stjepana, kao i mnoge druge znamenitosti jamče atraktivnost posjeta. Kad tome pridodamo duh "K und K" monarhije, koji se između kioska s kobasama još osjeća u zraku, samo je jedno sigurno.

Vratit ću se.

*uffff, počeo sam pisat ovaj post u 12.08. sad je, kol'ko je. lakše je kritizirati nego putopise pisat...

**kao poslijedica poraza, donio sam odluku: više ne pijem tursku kavu, a bogami  ni pureći odrezak (EN) neće više na moj tanjur


lostways @ 13:46 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare